Lejla Čehajić
LEJLA ČEHAJIĆ rođena je 1978. godine u Sarajevu.
Završila Srednju umjetničku školu u Sarajevu, odsjek vajarstvo.
2004. godine diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, odsjek kiparstvo u klasi prof. Mustafe Skopljaka. Na istoj Akademiji završava postdiplomski studij, odsjek kiparstvo, na temu "Skulptura kroz igru likovnih i izražajnih elemenata teatra i lutkarskog teatra".
Od 2005. god. član Udruženja likovni umjetnika Bosne i Hercegovine.
Od 2010.- 2014. godine bila je članica Umjetničkog savjeta ULUBiH-a.
Izlagala na oko 50 kolektivni i 7 samostalni izložbi.
Učestvovala na više likovni/kiparski kolonija.
Dobitnica je nekoliko nagrada za svoj umjetnički rad, među kojima su: nagrada za skulpturu "Kenan Solaković", Grand Prix na Šestoaprilskoj izložbi ULUBiH-a, međunarodna nagrada "Privatno i javno" u Mostaru i druge.
Kreator i izvođač lutaka za lutkarsku predstavu "Zečić Uplašić" Pozorišta mladih u Sarajevu.
Živi i radi u Sarajevu kao profesorica u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti, na odsjeku vajarstvo.
Kontakt e-mail: lelacehajic@hotmail.com
http://lejlacehajic.art/
Herman Hesse
Umjetnost dokolice
Akademska skulptorica Lejla Ćehajić ciklus skulptura Minderpuze započela je s idejom predstavljanja "užitka dokolice", trenutaka potpunog opuštanja tijela i uma, to jest, apsolutne lijenosti. Skupture su bojene, malih dimenzija (do 40cm) i izvedene u gipsu, granitu, glini ili kombinaciji tih materijala. Istovremeno inspirisane tekstom Herman Hessea, Umjetnost dokolice i nepisanom filozofijom bosanskog ćeifa, Minderpuze su skulpture ženskog tijela predstavljenog u intimi samoposvećenosti, odnosno, u vremenu koje žena posvećuje sebi, svom tijelu. Ipak, treba imati na umu da se "posvećenost tijelu" jedne minderpuze ne ograničeva tek na tjelesno, već upravo suprotno, ona tjelesnost tjelesnim nadilazi. Ove skulpture, zapravo, opetovano upućuju na sferu uma i stanje duha. Žensko tijelo ovdje je tek element za postizanje transcedentnog, onaj element potreban za ostvarivanje jedne istinskeminderpuze. Jer, treba shvatiti: minderpuza nije odlika karaktera, već stanje koje je duh sposoban postići. Žensko tijelo skulpture i jezičku rodnu odliku, to jest, žensku konotaciju naziva minderpuza, u ciklusu Lejle Ćehajić, treba shvatiti kao element za postizanje cilja, a ne cilj sâm. Verbalizirani stav umjetnice jeste da ove skulpture nipošto ne treba tumačiti kao feministički iskaz. To nisu predstave žene pri toaleti, objekti nesvjesni pogleda, posmatrani, kao modeli Edgar Degasa, "kroz ključaonicu". Nisu, ni za različito tumačenje, otvorene predstave žena u momentima nakon mukotrpnog, nepriznatog, ženskog rada i vječitog, patetičnog iščekivanja, romantične heroine književnosti poput, recimo, Marianepre-raphaelitskog slikara John Everett Millaisa koja je zbog toga što se na slici proteže i hvata za bolna krsta, u kritici, kroz istoriju, često bila optuživana za bludne misli i svakakve erotske provokacije. Ciklus skulptura Minderpuze, imajući sve navedeno u vidu, valja tumačiti izvan poimanja tjelesno ženskog, ali ne u potpunosti bez njega. Skulpture ovog ciklusa, ipak, predstavljaju nesumnjivo i naglašeno ženska tijela i ta odlika ne dozvoljava zaobilaženje ili ignoriranje elementa ženstvenosti u poimanju minderpuza. Inicijalni koncept ciklusa, prikaz univerzalne ljudske dokolice, predstavljen u ženskom tijelu nezainteresiranom za posmatrača, a koje posmatrača zapostavlja i nadilazi, uživa samo u sebi, te kao takvo predstavlja paralelu, pandan muškom principu, prikazu apsolutne aktivnosti kojeg, u svojoj ženskosti evocira, spletom okolnosti je proširen i izmijenjen.
Skulpture ovog cikulusa prvobitno su, kroz elemente ženskog principa, pasivno-agresivni stav, apsolutno prihvatanje sopstvenog bića, imale predstaviti ono univerzalno - potpunu pomirenost s onim što jeste.
Dijana Čustović
