umjetnica o svojim grafikama :  "Ovdje i sad" 

 Moje grafike su emotivne interpretacije vezane za priču iz prošlosti i tako blizu bolesti. Priča o siječanju. Priča o jednom dijelu moje mladosti, gdje sam mnogo toga naučila. 

 Priča : Jedan doživljaj, koji je u prošlost ali i u budućnosti. Sada objašnjavam moju borbu sa samom sobom. Moji osjećaji prema meni samoj i prema drugima. Borba sa našom nesvjesnošću, - moja svjesnost. 

Objašnjenje : Sanjati, boriti se i biti sretan. Kaleidoskopsko ogledalo protiv / sa umjetnošću. Željela sam da sa ovim grafičkim opusom – imaginarnih slika oživim sjećanje. Moje grafike su intimna iskustva iz života gdje se druže bol, dobrota i sreća.  Moje boje su:  ROZA kao ZDRAVLJE ,CRNA kao SMRT ,CRVENA kao LJUBAV , LJUBIČASTA kao NJEŽNOST, BIJELA kao ČISTOĆA , PLAVA kao SNOVI . Sa ovim djelima bez zidova.... Moja dubina je u mom ogledalu. Moja glas je fotografija, moja riječ je grafika. To je moja poezija. 

drugi o grafikama : 

"Od introspekcije do ekspresije"

 Grafički serijal Admire Bradarić rijetko viđenom otvorenošću demonstrira umjetnički čin i umjetnički iskaz kao autoreferencijalno iskustvo. Autorica pri tom – u direktnom, snažnom i pročišćenom grafičkom jeziku – artikulira likovnu sublimaciju osobnog iskustva, svojevrsne duhovne, emotivne, mentalne životne odiseje, egzistencijelnog izazova ili, takoreći, granične situacije u kojoj se prepliću suprotstavljene energije: energije života koji sebe potvrđuje, koji sebe hoće u punini svoje duhovne i tjelesne sačinjenosti, u punini svojih mogućnosti, - i energije rastakanja, prolaznosti koja predstavlja neku vrstu egzistencijalne konstante ili egzistencijalne univerzalije. Tu univerzaliju Admira Bradarić – kroz prizmu vlastitog iskustva – promišlja, doživljajno prerađuje, osvješćuje, i dovodi do riječi u svom likovnom/grafičkom iskazu, u svom intimnom grafičkom dnevniku, koji je (s jedne strane) nastaje iz tišine solilokvija i samosuočavanja ali se kao likovna vizualizacija u grafičkom jeziku ospoljuje, objektivira, pokazuje i objavljuje – saopštavajući se Drugom, nadilazeći samoću solipsizma i transformirajući se u intersubjektivno adresirano svjedočanstvo o životu kao borbi i o životu kao snazi koja potvrđuje svoje razlog i svoju puninu. Na toj motivacijskoj osnovi i na temelju tog iskustva Admira Bradarić bira jezik grafike kao svoje najprikladnije izražajno sredstvo čije kapacitete koristi da ispriča egzistencijalnu priču,odnosno, da sredstvima grafike inscenira dramaturgiju duše i tijela. U tom smislu autorica nastupa u dvostrukoj ekspoziciji svoje uloge: kao direktni akter vlastitog životnog iskustva, kao autobiografski sampromatrač, i (istovremano) kao umjetnički subjekt koji je autorefleksiju transformirao u umjetničko djelo, u grafičku priču i u ekspresivno snažan likovni događaj. Naravno, u polju umjetničkog/grafičkog uobličenja iskustva (koje se odvija na pozornici duše i tijela), Admira Bradarić se nužno suočava sa zahtjevnom zadaćom nalaženja najprikladnijih likovnih sredstava, odnosno, sa zadaćom da nađe ravnotežu između tematskog sadržaja njezinog intimnog dnevnika i grafičkih sredstava koja mogu izražajno čisto optimalizirati njezinu iskaznu intenciju. U tom smislu narativni sadržaj ispovijesti Bradarićeve grafičke serije dobiva svoju slikovnu/vizualnu/grafičku reprezentaciju koja – kao likovna materija i njezina specifična autorska artikulacija – u fokus pažnje ulazi upravo kroz razumijevanje autoričina iskustva i kroz samjeravanje tog iskustva i njegovog likovnog/grafičkog uobličenja. Medij sublimacije tog iskustva je sam jezik grafike, pa je promatrač izložen dvama energetskim udarima: udaru autoričina životnog iskustva i njegovog suverenog osvještenja i udaru njegove umjetničke ekspresije. I to iskustvo (koje je predmet naracije) i njegova likovna artikulacija – stapaju se u jedinstven likovni događaj koji je (kao likovni događaj) sačuvao i snažno izrazio napetost i dramaturgiju toga iskustva koje se odvija na pozornici tijela i duha. Grafički listovi Admire Bradarić su u tom pogledu inscenecije života na pozornici i u materiji tijela ali i u mediju duha, njegove unutarnje snage, kao i u mediju emocije, nade i vjere u život. Ako se fokusiramo na plan sredstavâ i tehnikâ kojima Admira Bradarić ispisuje svoju grafičku priču, uočavamo da je autorica (upravo radi kompleksnosti i slojevitosti svoga iskustva) izabrala one grafičke tehnike i sredstva koja su joj omogućili da markira i dramatizira tu višeslojnost, i da unutarnje struje iskustva iznese na vidjelo, da ih vizualizira, pri tom vrlo precizno oblikujući stabilnu semantiku svog likovnog jezika. Njezini su radovi izvedeni u kombinaciji tehničkih postupaka (print, drvorez, bakrorez) – očito iz svjesne namjere da unutarnjem doživljaju nađe upravo slojevita, različita izražajna sredstva - za što je rješenje našla upravo kombinacijom tehnika koje proizvode različite, nijansirane, ekspresivne rezultate, ali (te tehnike i rezultati) djeluju sinergetski i komplementarno. Kombinirana upotreba printa i drvoreza, na primjer, zapravo nudi dvije ekspresivne intonacije: meke, pozadinske valere printa koji intoniraju unutarnje, bazične mentalne vibracije i opću duhovnu i emotivnu atmosferu , i oštra intonacija ekspresivno snažnih, pojednostavljenih ali preciznih linija drvoreza i naglašeno djelovanje njihova dinamike unutar prvoga plana. Moglo bi se reći da autorica efektivno koristi metodu tehničkog kontrastiranja i isprobava mogućnosti simbioze raznorodnih tehnika, - naravno, sa ekspresivnim namjerama i efektima i to u opozijama: mekoga i oštroga, svijetloga i tamnoga, plastičnog i krutog, vedrog i melanholičnog …. U sličnoj funkciji dramatizacije prizora i osnovne teme, Admira Bradarić optimalizira učinke sredstava crteža (npr., na listovima na kojima radi u bakrorezu) i linearnih struktura i njihovih prepleta kojima premreževa, strukturira i uvezuje dotičnu plohu – akcentirajući time unutarnju napetost događaja i doživljaja. U korištenje tih sredstava i tehnika autorica dokazuje svoju tehničku kompetenciju, pri tom nikad ne zaboravljajući svoju temeljnu narativnu intenciju: da pruži svjedočanstvo o iskustvu života, svjedočanstvo koje nije lišeno emocije, svjedočanstvo koje oslovljava čovjeka i čovječnost, koje se sjeća, koje – na pozornici tijela i duha – ne zaboravlja. Snažnom ekspresivnom volji Admira Bradarić traži i nalazi ona likovna sredstva koja (poštujući zahtjeve tehničke discipline) najbolje služe njezinoj intenciji i njezinoj emociji: koloristički registar prati zadati cilj i autoričinu ekspresivnu potrebu, kontrolirano se služeći ponekim snažnim, dramatizirajućim kolorističkim kontrastom ili akcentom o obliku (npr. crvene) bojene mrlje u dotičnom prizoru. Autoričina egzistencijalna dramaturgija tijela duše i duha – nije međutim utopljena u sivim zonama bola. Naprotiv, njen govor i njezini grafički listovi emaniraju nadu, vjeru u toplinu pa i vedrinu otpora silama razaranja i bola, - nadu koju simbolizira i parafraza ispruženog jezika (varijacije ne temu „Zubna proteza"), kao što također toplinu ljudske blizine i zahvalnosti simbolizira zelena biljka u crvenoj lončanici – poput drveta života za kojeg se zalaže autoričino umjetničko biće. 

 prof. Sulejman Bosto 

 (Filozofski fakultet Sarajevo) 

drugi o slikama: 

Imala sam priliku vidjeti radove autorice Bradarić na nekim od prethodnih samostalnih izložbi ("Marilyn Monroe u belaju", u sklopu projekta Subdokumenta, galerija CeKa Charlama, 2010; "Iz autobiografije", galerija Roman Petrović, 2011.), kao i na kolektivnim izložbama ULUBiH-a, i upoređujući te radove sa ovdje izloženim slikama primjećujem da one predstavljaju izvjesnu novinu i jedan novi slikarski eksperiment u njenom likovnom opusu. Nit koja povezuje neke od ranijih slikarskih ostvarenja sa ciklusom "Umoljani" jeste interesovanje za prirodu, naročito za floralni svet. Novina i eksperiment ogledaju se prevashodno u odabiru tehnike i materijala ali i u tretmanu odabrane teme i motiva. U novom ciklusu slika dominira dekorativni i ilustrativni pristup, plošnost, te postupak stilizacije u obradi motiva. Osim toga, u ovim slikama možemo pronaći neke od karakteristika takozvanog naivnog slikarstva i nešto blisko djčijem likovnom izrazu. Seoske kuće-kolibe od kamena i drveta, raskoš i šarenilo netaknute prirode koja okružuje selo, idilični ambijent sa raznobojnim cvijećem i leptirima kao simbolima lakoće, metamorfoze, preporoda, ljepote, ... zauzimaju centralno mjesto u slikama koje me podsjećaju na dječije kolaže i vesele maštovite prizore iz slikovnica za djecu. Intervencija mašte autorice ogleda se, između ostalog, u živom, razigranom koloritu, pojavi irealnih elemenata među kojima je i Snoopy, popularni pas iz stripa i crtanog filma. U ovim slikama uočavamo krajnje pojednostavljen likovni rukopis, izvjesno nastojanje da se postigne jednostavnost, spontanost i neposrednost likovnog izraza. Prepuštajući se vlastitim unutrašnjim impresijama, podražajima i čistoći doživljaja, autorica nas kroz ove radove podsjeća na šarenilo i radost življenja ali i na neprestanu potragu za izgubljenim rajem na zemlji, ... Inspiracija za nastanak ovih slika bilo je selo Umoljani, jedno od najstarijih bosanskohercegovačkih sela smješteno na padinama planine Bjelašnice. Kuće ovog sela su tokom rata 1992.-1995. bile potpuno uništene, ali su nakon rata većim dijelom ponovo izgrađene i selo je obnovljeno, a u njemu danas živi tek nekolicina starijih ljudi.;; 

Sanela Nuhanović 

(historičar umjetnosti i komparativista književnosti)

 Kontakt e-mail: admirela25@gmail.com